Tamna noć duše (eng. dark night of the soul) je izraz koji se koristi za opisivanje duboke duhovne krize, emocionalnog previranja ili razdoblja intenzivne unutarnje preobrazbe. Karakteriziraju je osjećaji gubitka smisla, izopćenosti, duhovne pustoši, očaja te usamljenosti i odvojenosti.

Izraz dolazi od Svetog Ivana od Križa, španjolskog mistika iz 16. st., karmelićanina i pjesnika – jednog od najdubljih glasova kršćanske mistične tradicije. Zajedno sa Svetom Terezijom Avilskom reformirao je karmelićanski red, tražeći povratak jednostavnosti, šutnji i unutarnjoj molitvi. Zbog te reforme završio je u zatvoru jer je odbio poslušati naredbe svojih nadređenih koji su se protivili reformi. Zatočen i mučen od vlastite braće, proveo je devet mjeseci u maloj ćeliji karmelićanskog samostana u brutalnim uvjetima. I upravo u toj tami i izolaciji napisao je neke od svojih najpoznatijih pjesama, uključujući i “Tamnu noć duše” (La noche oscura del alma). Za njega, tamna noć predstavlja onaj trenutak kada nestaju svi orijentiri koji su nas prije vodili, kada duša više ne nalazi utjehu u vanjskim stvarima, ni u molitvi, ni u vlastitim osjećajima. Sve se topi – ego, slike, ideje o Bogu. Riječ je o dubokom pročišćenju, o bolnom ali nužnom prolazu kroz “noć” nakon koje, kada se sve lažno otopi, slijedi mistično sjedinjenje duše s Božanskim.
Tako je o tamnoj noći pisao španjolski mistik iz 16. stoljeća i ostavio nam vrijedno naslijeđe. No što ona znači za nas danas, u suvremenom svijetu? U psihološkom smislu taj pojam može simbolizirati velike životne izazove, kao što su gubitak, bolest ili egzistencijalne krize, a koji u konačnici vode ka većoj autentičnosti, osobnom rastu i preobrazbi. U suvremenom duhovnom kontekstu često se odnosi na razdoblja kada staro, lažno “ja” tj. ego mora umrijeti da bi se rodilo nešto novo, tj. spoznalo naše istinsko Ja.
U konačnici riječ je zapravo o dubokom, „earth-shattering“ procesu transformacije koji cilja u samu srž našeg bića, gdje naša stara uvjerenja i identiteti otpadaju kako bi se otkrilo dublje razumijevanje i povezanost. Mistične tradicije će reći da ona ima svrhu “spaljivanja” naših egoističnih želja, iluzija i vezanosti kako bi se ostvarila povezanost s višom stvarnošću.

Tamna noć duše će za svaku osobu imati neke svoje specifičnosti. No generalno možemo reći da je riječ o dubokoj krizi čije su glavne značajke:

• Osjećaj gubitka smisla – pojavljuju se sumnje u vjeru, smisao života ili vlastitu svrhu i cjelokupnu egzistenciju;
• Emocionalno previranje – mogu nas preplaviti osjećaji tuge, krivnje, gubitka, usamljenosti, tjeskobe, bespomoćnosti, bezizlaznosti, okrutnosti i apsurda života, straha, očaja, izgubljenosti, konfuzije;
• Osjećaj odvojenosti i izolacije – uobičajeno je da se osoba osjeća odvojeno od sebe, drugih i/ili Božanskog;
• Raspad i dezintegracija svega onog što smo prije bili i svega što je sačinjavalo naš život, naša uvjerenja, što nam je davalo osjećaj smisla i stabilnosti;
• Osjećaj umiranja – ne fizičkog, ali umire naš život kakav smo do tada poznavali osoba koja smo bili. Život kakav smo živjeli počinje se raspadati i nestajati.

Tamna noć duše ako se pojavi, učini to sama od sebe. Ona nije nešto što možemo naručiti ili isplanirati unaprijed, niti bi naš ego tako nešto uopće poželio. Sile koje su na djelu i koje ju dovedu u naš život dio su inteligencije veće od nas samih, dio su evolucijske inteligencije cjelokupnog Života.  

U trenutku kada tamna noć prekrije naše nebo, prvi poriv može biti da se želimo vratiti u „ono prije“  nego što je noć nastupila. Ali to više nije moguće. Stjenke našeg dotadašnjeg života se stišću oko nas poput maternice koja je u trudovima, guše nas i guraju… ali kamo? Još ništa novo se ne nazire te možemo imamo osjećaj da je naš život gotov, da smo mi „gotovi“, da više ništa nema smisla… da nema svjetla na kraju tunela.

Temelji našeg dotadašnjeg života se počinju tresti. Može nam se činiti kao da smo se počeli raspadati, dezintegrirati… ali iako bolno, to raspadanje nas ujedno otvara prema dubljim aspektima našeg Bića (iako nam to možda neće odmah biti jasno). Život na površini nam može ostati isti, međutim ispod površine se dešavaju tektonske promjene.

Figurativno, tamnu noć duše možemo opisati i kao spuštanje u podzemni svijet gdje se maska naše persone koju smo do tada nosili počinje raspadati. No ne samo maska koju nosimo pred drugim ljudima, već i ona suptilnija, dublje zakopana maska – ona koju nosimo sami pred sobom. Ona koja se sastoji od našeg unutarnjeg mentalnog narativa, o našim dubokim uvjerenjima o tome tko smo, kakvi smo i kakav je svijet u kojem živimo. Od priča koje sami sebi pričamo i u kojima živimo, uvjereni da je to stvarnost.

No koliko god teško bilo, ako pogledamo dublje u sebe možda ćemo primijetiti i suptilni osjećaj olakšanja. Olakšanja što maska konačno pada.  Jer baš kao što zmija skida staru kožu, i mi smo sada spremni pustiti da slojevi naše stare osobnosti otpadnu sa nas.

Taj proces je intenzivan te ćemo vrlo brzo primijetiti da ne možemo više pronaći utjehu u onome što nam je prije pružalo mogućnost bijega od uznemirujućih emocija i doživljaja. Stoga smo prisiljeni suočiti se s tamom koja nas je okružila.

Sv. Ivan od Križa u tom smislu govori o dvije noći:

• noć osjetila – kad gubiš zadovoljstvo u onome što te prije hranilo;
• noć duha – dublju, kad se ruše i same slike o Bogu, smislu, identitetu.

Tamna noć ima svoj vlastiti tempo i ritam. Trajati će onoliko dugo koliko je potrebno. Ne možemo ju ubrzati niti požurivati. Ona nije „problem“ koji trebamo riješiti našim umom i logikom, niti možemo „think our way out of it“.

Također ne bi imalo smisla da se „snagom volje“ pokušamo riješiti svega onoga što ona  donosi, pogotovo duboke emocionalne patnje i previranja. Kada se pojavi u našem životu, naš prvi poriv može biti da ju zaustavimo, da joj se opiremo, što je sasvim normalno i prirodno jer osjećaj može biti zastrašujući i dezorijentirajući.  Ali važno je znati – jedini izlaz IZ nje je da prođemo KROZ nju. Proći kroz nju znači da joj se ne opiremo nego se svjesno i potpuno prepustimo procesu. I imamo povjerenje u njega.

Imati povjerenja u proces znači prepustiti se vodstvu više mudrosti, znači shvatiti da kroz nas djeluje duboka inteligencija života, a sve što mi trebamo napraviti jest ne stajati joj na putu. Iako je bolno dok oluje ove duboke transformacije metu iz našeg života sve ono za što smo se držali, iako nam se čini da nema za nas više nade, trebamo imati povjerenje u to  da je ovaj težak period prijelazno stanje i da će proći.

Jer kada nam je najteže i kada imamo osjećaj da ne možemo i ne znamo kako dalje, sjetimo se da nismo sami, da su mnogi prije nas koračali tim putem i svjedočili su upravo tome – da je noć najtamnija prije svitanja.

Ili kako je jedan drugi mistik – Rumi, prekrasno napisao:

“Tuga te priprema za radost. Ona nasilno mete sve iz tvoje kuće, tako da nova radost može pronaći mjesto za ulazak. Ona otresa žute listove s grana tvog srca, kako bi svježe, zeleno lišće moglo narasti na tom mjestu. Izvlači trulo korijenje da bi novo skriveno korijenje imalo prostora da izraste. Što god da tuga otrese iz tvoga srca, mnogo bolje stvari će zauzeti njihovo mjesto.“

Autorica teksta: Iva Žic