Kada krenemo u proces duboke unutarnje transformacije neko vrijeme možemo ići amo-tamo, nećkati se hoćemo li i koliko daleko ćemo ići. A onda ako nas unutarnji glas zaista odvede dovoljno daleko, doći ćemo do određenog praga koji, kada jednom pređemo, povratka nazad u staro više nema. Sada je jedini izlaz proći kroz taj proces. To je trenutak kada izlazimo izvan uobičajenih zaštićenih zona, skrećemo sa utabanih staza u nepoznato.
Taj dio transformacije je često bolan i zahtjevan. Izraz „tamna noć duše“ dobro opisuje tu fazu. Nema više uobičajene utjehe i sigurnosti dotadašnjeg života, već smo okruženi nečim nepoznatim i često mračnim. Mračnim zbog toga jer smo ono što smo znali ostavili iza sebe i sada smo u međusvijetu, zoni između. Staro se raspada pred našim očima, a novoga još nema na horizontu. U tunelu smo, no svjetlost na njegovom kraju se još ne nazire. Stoga su nejasna tjeskoba, a možda čak i duboki strah, prisutni u ovoj fazi transformacije. Kao i osjećaji gubitka, krivnje, tuge, besmisla i žalovanja za prošlošću. Ali povratka u staro više nema, baš kao što se jednom kada trudovi započnu, fetus više ne može vratiti u mir i blaženstvo amnionskog univerzuma koje je do tada poznavao.
Stoga, jedini izlaz je proći kroz to. Da teško je, ali isplati se. Staro mora umrijeti da bi se nešto novo moglo roditi.
Autorica teksta: Iva Žic
